Vitiligo

Ukoliko se radi o vitiligu potrebno je znati da se bijela žarišta mogu pojaviti u vidu pojedinačnih žarišta ili zahvatiti velika područja kože pa i cijelu kožu (univerzalni vitiligo). Najčešći smještaj pojedinačnih žarišta je koža oko očiju i usta, oko pupka, na leđima i prsima, ekstenzorne strane ruku i nogu, laktovi, koljena, genitalna regija. Ponekad može biti depigmentirana i kosa.

Točan uzrok nastanka bolesti je nepoznat, ali postoji nekoliko teorija o uništavanju melanocita (stanica u koži koje proizvode pigment).

Vitiligo se najčešće pojavljuje kod osoba mlađe životne dobi, između 10. i 30. godine života, ali je moguća pojava u bilo kojoj životnoj dobi. Procjenjuje se da zahvaća 1% stanovništva.

Oko 30% oboljelih navodi postojanje vitiliga kod roditelja, braće ili djece. Opisana je i pojava vitiliga kod jednojajčanih blizanaca. Osobe iz obitelji sa šećernom bolesti ili bolestima štitnjače češće oboljevaju od vitiliga.

Vitiligo je kronična bolest. Tijek bolesti je varijabilan, ali je karakterističan nagli početak praćen sporom progresijom ili pak stagnacijom bolesti. Oko 30% oboljelih navodi spontanu repigmentaciju pojedinih žarišta. Ponekad bolest brzo napreduje te zahvaća velike površine tijela. Postoje i segmentalni, jednostrani oblici bolesti koji su obično vrlo stabilni. Tijek bolesti se ne može predvidjeti za pojedinca.

Liječenje je dugotrajno i vrlo zahtjevno, a izbor terapije ovisi o smještaju promjena, zahvaćenoj površini i o dobi. Ponekad, pogotovo kod osoba vrlo svijetle puti liječenje nije potrebno. Ali, obzirom da je koža bez pigmenta potpuno nezaštićena od sunca, vrlo lako se dobiju opekline. Zato je potrebna primjena sredstava s visokim zaštitnim faktorom, SPF. Moguća je i primjena kamuflirajućih vodootpornih sredstava prilagođenih za vitiligo.

Ukoliko takve mjere ne daju zadovoljavajuće rješenje moguća su dva pristupa: vraćanje pigmenta u žarištima (repigmentacija) ili uništavanje pigmenta u okolnoj koži (depigmentacija).


Za repigmentaciju se mogu upotrebljavati lokalni kortikosteroidi, ali pod kontrolom dermatologa zbog moguće pojave atrofije kože i drugih nuspojava. Također se može primjeniti fotokemoterapija (PUVA), što znači da se nakon primjene fotosenzibilizatora (psoralena) koža obasjava UVA zraka u rastućim dozama. Potrebno je oko 100-300 tretmana da bi se postigla zadovoljavajuća pigmentacija.U novije vrijeme primjenjuju se i derivati vitamina D (calcipotriol) i tacrolimus. Moguće su i kirurške metode liječenja u vidu transplantacije autolognog (vlastitog) epidermisa ili autolognih kultiviranih melanocita te tetoaža željeznim oksidom.

Ukoliko su zahvaćene velike površine kože moguća je primjena monobenziletera hidrokinona na zdravu kožu radi postizanja trajne depigmentacije.

ORDINACIJA ZA KOŽNE I SPOLNE BOLESTI

Vesna Magdić-Jelavić, dr. med. spec. dermatovenerolog

Ulica kneza Trpimira 5a,Velika Gorica

Mob.: 098/463-646